Rječnik

Acquis communautaire je jedan od najznačajnijih pravnih i političkih principa europskih integracija. Termin se odnosi na ukupna prava, obaveze i predanost Zajednici. “Acquis” uključuje primarno pravo – osnivačke ugovore, međunarodne ugovore, međunarodno običajno pravo i opće pravne principe Unije, sekundarno pravo – legislativu koju usvajaju institucije EU, praksu Suda EZ koja de facto također čini izvor prava EU i svaku drugu obavezu (političku, pregovaračku i sličnu) preuzetu od država-članica u okviru aktivnosti EU. Termin acquis najčešće se koristi kao sinonim za pojmove – pravo EU, pravo EZ ili komunitarno pravo. Prema obimu, pravo EZ ne regulira sve odnose koji se pojavljuju u Zajednici, već specifične odnose ili konglomerat uzajamnih prava i obaveza između zajednice i njenih država-članica, ali i njenih građana, kao i odnose članica i građana. Svaka država koja podnosi zahtjev za članstvo u Uniji mora biti spremna da prihvati acquis u cjelosti i, jednako važno, mora biti sposobna da ga provede. Dosadašna su proširenja pokazala da svaki zahtjev za članstvo počinje formalnom izjavom o spremnosti za prihvatenje acquisa, što nedvosmisleno ilustrira značaj ovog uvjeta koji treba biti ispunjen danom stupanja u članstvo Unije.

Aplikant – Pojam označava zemlju koja je podnijela zahtjev za članstvo u Europskoj uniji. Kada zahtjev bude službeno prihvaćen, tada ona postaje zemljom kandidatkinjom. No, prije nego država kandidatkinja pristupi Uniji, ona mora ispuniti Kopenhagenške kriterije.

Bijela knjiga – su dokumenti koji sadrže prijedloge budućih djelovanja zajednice u određenom području. U nekim slučajevima bijela knjiga slijedi zelenu knjigu, koje Evropska komisija objavljuje da bi pokrenula konsultacije o nekoj temi na nivou Evrope. Primjer Bijele knjige je i ona, objavljena 1995. godine, koja se odnosi na pripremu zemalja srednje i istočne Evrope za uključivanje na unutarnje tržište Unije. To je svjevrstan vodič zemljama srednje i istočne Evrope za usklađivanje zakonodavstva o uređenju unutarnjeg tržišta Unije. Taj dokument obrađuje 22 od ukupno 31 poglavlja propisa koji čine pravnu stečevinu Unije (acquis).

Kad Vijeće prihvati Bijelu knjigu, taj dokument može postati program djelovanja Unije u određenom području.

Bilateralna međuvladina konferencija – pregovori o pristupanju imaju oblik bilateralnih međuvladinih konferencija između predstavnika Unije i države podnositeljice zahtjeva za članstvo.

Carinska unija – bitan je elemenat zajedničkog tržišta. Njeno je uvođenje bilo prvorazredni cilj nakon potpisivanja Rimskog ugovora. Najvažnije mjere uključivale su uklanjanje svih carinskih dažbina i necarinskih organičenja u razmjeni između država članica; uvođenje zajedničke carinske tarife za robu iz trećih zemalja i zajedničku trgovinsku politiku.

Uvođenjem jedinstvenog tržišta 1993. godine ukinute su uobičajene provjere na unutrašnjim granicama Unije, te carinske formalnosti. Carinske službe država članica su izgubile nadležnost da naplaćuju carine i PDV i prikupljaju statističke podatke. Zajednica je sklopila posebne sporazume za olakšavanje trgovine, za podsticanje razvoja osiguranjem povlaštenog pristupa europskom tržištu, primjer je konvencija potpisana sa afričkim, karipskim i pacifičkim zemljama.

Dan Evrope – Unija Dan Evrope, koji je ujedno i najvažniji praznik, slavi 9. maja. Bivši francuski ministar Robert Šuman 9. maja 1950. godine održao je poznati govor i izložio plan kojim je zagovarao evropsku integraciju, kao način osiguranja mira i izgradnje prosperiteta u Evropi, poharanoj nakon Drugog svjetskog rata. Pošto je njegov govor postavio osnove današnje Evropske unije, taj se dan proslavlja kao rođendan Unije.

Država kandidatkinja – je država koja je zatražila punopravno članstvo u Uniji i kojoj je, na temelju pozitivnog mišljenja Europske komisije, Europsko vijeće odobrilo status kandidata za članstvo. Ovaj se pojam razlikuje od pojma države pristupnice – zemlje koja je ispunila kriterije za članstvo, zaključila pregovore o članstvu, potpisala ugovore o pristupanju Uniji i čeka punopravno članstvo.

Državljanstvo u Uniji – Svako ko je državljanin zemlje-članice Unije smatra se državljaninom EU. Ovo je državljanstvo samo dopuna nacionalnom državljanstvu. Uz prava i obaveze propisane Ugovorom o osnivanju Europske zajednice, državljanstvom u Uniji data su četiri posebna prava: sloboda kretanja i prebivanja bilo gdje u Uniji; pravo na glasanje i kandidaturu u izborima za lokalnu vladu i Europski parlament u zemlji prebivališta; pravo na podnošenje molbe i žalbe europskom ombudsmanu, a svaki građanin Unije, koji se nađe izvan njenih granica ima pravo na diplomatsku i konzularnu zaštitu ovlaštenih tijela bilo koje države-članice, ako njegova zemlja nema svoje zvanično predstavništvo.

Eurokrat – pojam označava službenike europske administracije i izveden je iz pojma birokrati. U institucijama Unije zaposleno je hiljade službenika.

Evropska komisija – sastoji se od 26 komesara, koje predlažu zemlje-članice i predsjednika Komisije izabranog dogovorom zemalja-članica. Mandatni period predsjednika i komesara je pet godina, a imenovanje potvrđuje Evropski parlament. Obaveza je komesara da budu nezavisni od svojih vlada i da djeluju samo u interesu Unije. Postoje brojni mehanizmi koji trebaju osigurati nezavisnost Komisije. Inače, Komisija ima ekskluzivno pravo na inicijativu u donošenju propisa, kojima joj je povjeren zadatak definiranja zajedničkih interesa u svakoj oblasti politika. Komisija je i „čuvar ugovora“, ona nadzire primjenu legislative Unije, ima ovlaštenja da pokrene postupak pred Sudom EZ, ako je prekršeno pravo Unije, a kao glavni izvršni organ za provođenje propisa Zajednice provodi pravne akte usvajanjem konkretnih mjera i odluka. Komisija upravlja i provodi politike Unije i godišnji budžet. Komisija predstavlja i Uniju u međunarodnim odnosima. Sjedište Komisije je u Briselu, no ona ima urede i u Luksumburgu, te predstavništva u svim zemljama Unije, a delegacije i u mnogim drugim zemljama, diljem svijeta. Evropska komisija je ta koja treba primijetiti kršenje europskih zakona u zemljama-članicama, nakon čega upozorava nacionalnu vladu i traži detaljan izvještaj o tome. Ako problem ne riješi Komisija, slučaj daje Sudu pravde, koji ima ovlasti da nametne kaznu za kršitelje. Predsjedniik Komisije je trenutno Jose Manuel Barroso. Aktualni saziv Komisije izabran je, inače, na mandat 2004-2009. godina.

Evropski parlament je neposredno izabrana zakonodavna „ruka Unije“. Od 1979. godine članove Parlamenta svakih pet godina, biraju neposredno građani zemalja članica. Pravo glasa ima svaki građanin Unije koji je registrirani glasač. Broj poslanika iz svake zemlje zavisi od broja dodijeljenih kvota, a u Evropskom parlamentu trenutno sjedi 784 poslanika. Ipak, poslanici se u Evropskom parlamentu se ne grupišu prema državama iz kojih dolaze, nego političkim opcijama. Trenutno najjača politička grupacija, koja ima 288 poslanika jeste Evropska narodna stranka, koalicija nacionalnih stranaka demokratsko-kršćanske orijentacije. Slijedi Skupina socijaldemokrata sa 216 poslanika, te liberali i demokrati za Evropu sa stotinu poslanika. Najveći broj poslanika u Parlamentu, inače, trenutno je iz Njemačke (99), potom Francuske, Italije i Ujedinjenog Kraljevstva (78). Parlament se sastaje u Francuskoj (gdje održava mjesečne plenarne sjednice), Belgiji (gdje su sastanci parlamentarnih komiteta i dodatne plenarne sjednice) i Luksemburgu (gdje se nalazi sjedište parlamentarnih ureda). Sa Vijećem EU Evropski parlament dijeli zakonodavna i ovlaštenja nad budžetom Unije, a njegova je uloga i nadzor nad svim institucijama EU.

Evropsko partnerstvo – dokument kojim su određeni kratkoročni (jedna-dvije godine) i srednjoročni (tri-četiri godine) prioriteti u pripremi države za članstvo u EU. To je jedan od instrumenata predpristupne strategije EU i služi kao neka vrsta kontrolne liste prema kojoj se mjeri napredak neke države u pripremama za EU.

Evropsko vijeće – utemeljeno je jedinstvenim europskim aktom 1986. godine. Njime se opisuje praksa susreta čelnika država ili vlada, članica Unije na kojima se određuju politički ciljevi razvoja Unije i njenih politika. Evropsko vijeće se održava tri puta godišnje, a ponekad i češće.

Fondovi Unije – su brojni i namijenjeni za različite oblasti, a najjednostavnija bi podjela fondova bila na one, koji su namijenjeni državama članicama i druge, namijenjene državama koje još nisu članice. U prvu skupinu spadaju takozvani programi Zajednice, te instrumenti kohezijske, poljoprivredne i ribarske politike ili takozvani strukturni fondovi. Zemljama koje još nisu postale članice namijenjeni su programi pomoći i saradnje sa EU, primjerice, pretpristupni fondovi.

Programi Zajednice su intrumenti kojima se potiče saradnja između država-članica. Primjer je LIFE program, koji omogućava saradnju u području zaštite okoliša ili ILLP – Integrirani program cjeloživotnog obrazovanja. Među programima namijenjenim zemljama koje tek trebaju postati članice je i IPA fond, čiji je korisnik BiH. Unija je u julu 2004. uspostavila ovaj program, umjesto dotadašnjih programa CARDS, ISPA i PHARE. IPA ima pet komponenti, no prve su dvije namijenjene zemljama koje su potencijalni kandidati – pomoć u tranziciji i izgradnji kapaciteta, te prekogranična saradnja.

Good governance/good administration – Evropska unija nema zvaničan dokument koji propisuje upravljanje budućih članica, no njeni akti konstantno naglašavaju važnost demokracije i vladavine prava. Iz toga je moguće izvući zaključak da dobro upravljanje (good governance) podrazumijeva otvorenost i transparentnost, intenzivniju uključenost građana u vođenje politike, veću odgovornost nositelja politike, djelotvornost u izvršenju mjera politike i usklađenost politika djelovanja i svih nivoa vlasti. Inače, governance je nauka o ponašanju vlade/države i uspješnosti njenog djelovanja. Pravo na dobru administraciju, pak, jedno je od fundamentalnih prava Unije, sadržano u Povelji o temeljnim pravima.

Historija odnosa Bosne i Hercegovine i Unije – Nakon ratne pomoći, razvoj odnosa između BiH i EU intenziviran je 1997. godine, kada je Vijeće ministara Unije usvojilo političke i ekonomske uslove za razvoj bilateralnih odnosa sa BiH, čiji su rezultat trgovinske pogodnosti – bescarinski pristup neke bh. robe tržištu EU. Prema Deklaraciji Unije o specijalnim odnosima sa BiH iz 1998. godine, oformljena je zajednička Konsultativna radna grupa EU i BiH, kao pomoć na polju administracije, regulatornog okvira i politika. Proces stabilizacije i pridruživanja Unija je kreirala 1999. godine, a među pet zemalja na koje se on odnosi, našla se i BiH. Iste godine inicirano je formiranje Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu, koji bi pomogao zemljama u razvoju, jačanju mira, demokracije, poštivanja ljudskih prava i ekonomskom napretku. Mapa puta objavljena je iduće, 2000. godine, a u njoj je u 18 koraka predstavljen put koji BiH treba preći prije pripreme Studije izvodljivosti za početak pregovora o sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. Sljedeća 2001. osigurala je novu pomoć za BiH, kroz program CARDS. Ovaj je program zamijenio projekte Phare i Obnovu.

Evropska komisija 2002. je potvrdila da je Mapa puta za BiH „suštinski ispunjena“. Iste godine BiH je postala punopravna članica Vijeća Evrope. Na samitu u Solunu 2003. Unija je poslala jasnu poruku zemljama Balkana da su im vrata EU otvorena, naravno, ako nastave ispunjavati postavljene uslove. Te godine sačinjena je i Studija izvodljivosti. Odluka Vijeća ministara EU o početku pregovora o stabilizaciji i pridruživanju sa BiH uslijedila je 2005. godine, a u junu 2008. BiH je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Prije proglašenja neovisnosti odnos BiH i Unije razvijao se u okviru bivše SFR Jugoslavije, prve socijalističke zemlje koja je potpisala bilateralni sporazum sa Evropskom ekonomskom zajednicom.

Izvori prava Unije – dijele se na primarne i sekundarne. U primarne izvore spadaju pravne norme sadržane u aktima koje su države-članice donijele pri vršenju njihove ugovorne i ustavne funkcije, djelujući kao subjekti međunarodnog prava i osnivači Evropske zajednice i EU. Primarno pravo čine osnivački ugovori, njihovi aneksi i protokoli koji, zajedno sa općim pravnim principima EZ čine takozvano tvrdo jezgro EU. Posmatrano hijerarhijski ove norme imaju primat nad ostalim pravom Unije. Sekundarni izvori su pravni akti koje institucije Unije donose u okviru dodijeljenih im nadležnosti. U sekundarne izvore spadaju uredbe, direktive, mišljenja, odluke i preporuke. Uredbe, direktive i odluke su pravno obavezujući akti, dok mišljenja i preporuke to nisu. Ipak, praksa Suda EZ pokazuje da i preporuke i mišljenja mogu imati pravno djelovanje, posebice kada služe kao instrumenti tumačenja. Pojam osnivački ugovori obuhvata ugovore kojima su stvoreni Evropska zajednica za ugljen i čelik, Evropska ekonomska zajednica i Evropska zajednica za atomsku energiju, te ugovori koji mijenjaju prvobitne ugovore – Jedinstveni evropski akt, Ugovor iz Mastrihta, Ugovor iz Amsterdama i Ugovor iz Nice.

Jedinstveno tržište ili unutarnje tržište – oblik privredne integracije koji ukidanjem tehničkih i administrativnih prepreka vodi stvaranju zajedničkog tržišta. Jedinstveno tržište čini srž Unije, a temelji se na ostvarivanju slobode kretanja ljudi, robe, usluga i kapitala.

Jednoglasnost – odnosi se na zahtjev da sve države članice koje se sastaju u Vijeću Evropske unije postignu dogovor, da bi neki prijedlog mogao biti usvojen. Neslaganje čak i jedne zemlje članice, znači da odluka neće biti donijeta. Takav način odlučivanja vjerojatno bi blokirao rad Unije, koja se stalno širi, pa se pravilo jednoglasnosti primjenjuje isključivo u osjetljivim područjima, poput azila, oporezivanja ili zajedničke vanjske i sigurnosne politike. U većini oblasti odlučivanja članice glasaju kvalificiranom većinom. O većini pitanja Vijeće Evropske unije odlučuje glasanjem, a svaka zemlja članica ima utvrđeni broj glasova. Taj je broj najveći u slučaju Francuske, Njemačke, Italije i Engleske. Da bi prijedlog bio prihvaćen, u Vijeću mora postojati kvalificirana većina, a u nekim slučajevima i dvotrećinska. Svaka zemlja može zatražiti od Vijeća da provjeri je li među zemljama koje su glasale za odluku obuhvaćeno 62 odsto ukupnog stanovništva Unije.

Klauzula o suspenziji – u Ugovor o Evropskoj zajednici uključena ugovorom iz Amsterdama i podrazumijeva da prava država članica Unije mogu biti suspendirana, ako one ozbiljno i uporno krše načela na kojima se zasniva Unija. Ta su načela sloboda, demokracija, poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, te poštivanje zakona i ostaju na snazi i nakon primjene ove klauzule. Ugovor iz Nice je ovoj proceduri dodao preventivni mehanizam, tako da je moguće da državi za koju je utvrđen jasan rizik ozbiljnog kršenja osnovnih načela, mogu biti upućene određene preporuke. Prijedlog za to treba dati jedna trećina država-članica, Komisija ili Evropski parlament. Rizik utvrđuje Vijeće EU, uz saglasnost Parlamenta.

Kodeks dobrog upravnog ponašanja – Ovaj kodeks objavio je 2001. godine Evropski ombudsman. Zahtjevi stavljeni pred službenike su poštivanje načela zakonitosti, nediskriminacije, nepristrasnosti i nezavisnosti, te objektivnosti. Od njih se traži da budu ljubazni i pravedni, te da poštuju legitimna očekivanja građana. Službenici moraju odgovarati na jeziku na kojem im se obratila stranka, moraju poštivati i sva ostala prava iz Povelje temeljnih prava EU, koja se odnose na dobru upravu.

Kopenhagenški kriteriji – utvrđeni 1993. godine u Kopenhagenu namijenjeni su zemljama koje namjeravaju postati članice Unije. Izgrađeni upravni kapaciteti smatraju se ključnim za članstvo u Uniji, a zemlja treba dokazati da je sposobna usvojiti sva poglavlja aquisa, te da ima kapacitete da ih i provede. Od država kandidatkinja se traži stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštovanje ljudskih prava kao i prava manjina, te prihvaćanje političkih ciljeva Unije. Privredni uslov pretpostavlja postojanje djelotvorne tržišne privrede i sposobnost učesnika na tržištu da se nose s tržišnim pritiscima unutar EU.

Pravni uslov podrazumijeva usvajanje ukupne pravne stečevine Unije, praktično preuizmanje svih obaveza koje proizlaze iz članstva, uključujući provedbu ciljeva političke, ekonomske i monetarne Unije. Pravo je Unije da odluči da li je neka zemlja ispunila svaki od ovih kriterija, te kada je prihvatiti kao novu državu-članicu. Ovaj je kriterij razlogom reforme javne uprave u zemljama, koje žele postati članice Unije.

Kyoto Protokol

Protokol iz Kyota je protokol Okvirne Konvencije Ujedinjenih Naroda o Klimatskim Promjenama (UNFCCC ili FCCC), međunarodni ugovor o zaštiti okoliša izrađen na Konferenciji Ujedinjenih Naroda o Okolišu i Razvoju (UNCED). Ugovorom se namjerava postići “stabilizacija koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi na razini koja bi spriječila opasno antropogeno uplitanje u klimatski sustav”. EU je dosljedno bila jedan od glavnih nominalnih zagovornika Protokola iz Kyota, teško pregovarajući kako bi se pridružile kolebljive zemlje. Dana 31. svibnja 2002., svih petnaest tadašnjih članica Europske unije pohranilo je relevantnu ratifikacijsku dokumentaciju u UN-u. EU proizvodi oko 22% globalnih emisija stakleničkih plinova i pristala je na smanjenje u prosjeku za 8% u odnosu na razine emisija iz 1990. godine. Danska se obvezala smanjiti svoje emisije za 21%. Europska komisija je 10. siječnja 2007. objavila planove za energetsku politiku Europske unije koja uključuje jednostrano smanjenje emisija stakleničkih plinova od 20% do 2020. godine.

Lisabonska strategija – skup zajedničkih strateških ciljeva usvojenih na sastanku u Lisabonu 2000. godine. Prema njima, Unija bi do 2010. trebala postati najkonkurentnija i najdinamičnija privreda u svijetu, utemeljena na znanju, sposobna za održivi rast, s najvećom stopom zaposlenosti i snažnom socijalnom kohezijom.

Mastriht kriteriji (Kriteriji iz Mastrihta) – pet kriterija koji govore je li zemlja spremna zamijeniti nacionalnu valutu eurom. Kriterij stabilnosti cijena znači da stopa inflacije ne smije biti veća od 1,5 odsto od prosječne stope inflacije tri zemlje članice s najnižom inflacijom u prethodnoj godini. Kriterij budžetskog manjka podrazumijeva da on mora u pravilu biti manji od tri odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Javni dug, pak, kao treći kriterij, ne smije premašiti 60 odsto bruto društvenog proizvoda, ali zemlji s većim javnim dugom biće dopušteno usvojiti euro ako je uočljiv trend dugotrajnog smanjivanja javnog duga. Dugoročne kamate ne smiju premašiti dva odsto kamatne stope tri zemlje članice s najnižom inflacijom u prethodnoj godini. Posljednji kriterij predviđa stabilnost valute. Kurs domaće valute mora ostati unutar unaprijed ostavljenih margina fluktuacije najmanje dvije godine. Kriteriji su propisani Ugovorom iz Mastrihta, kako im i samo ime govori.

Nadziranje primjene prava Zajednice – ta zadaća pripada Evropskoj komisiji, kao čuvaru ugovora Unije. Nadzor je baziran na činjenici da je Unija zasnovana na vladavini prava, te da treba osigurati da se to pravo doista poštuje i primjenjuje u svim državama članicama. Komisija prilikom nadzora pazi na ulogu koja je ostavljena nacionalnim vlastima i sudovima. Nadziranje primjene prava Zajednice može biti: pokretanje prekršajnih postupaka nakon otkrivanja slučajeva kršenja propisa, sudski postupak protiv institucija, provjera da li je pomoć koju je dala država članica zakonita, te provjera da li postoji poštivanje načela koja zabranjuju neke vrste sporazuma, odluka i usklađene prakse, te postoji li zloupotreba položaja. Komisija objavljuje godišnji izvještaj o nadzoru.

Nulta Carinska Tarifa

Nulta Carina Tarifa– Od 1. siječnja 2009. godine za grupu proizvoda (oko 11 tisuća proizvoda) koji se uvoze iz Europske unije u Bosnu i Hercegovinu, primjenjuje nultu carinsku tarifu, sukladno Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju koji je stupio na snagu 1. srpnja 2008. godine. Franšize pri izvozu u EU, Bosna i Hercegovina ima od 2000. godine. Inače, Carinska unija jedan je od temelja EU i važan element za praćenje cjelovitog tržišta. Postoje jedinstvena pravila na vanjskim granicama EU, kao što su zajedničke carinske tarife, povlaštena trgovina, kontrola zdravlja i okoliša, zajedničke poljoprivredne politike…. Većina uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske unije podliježe carini od 0 do 15%. Prosječna carinska stopa je oko 5%.

Ombudsman – Evropski ombudsman uspostavljen je ugovorom iz Mastrihta 1992. godine, kao posrednik između građana i vlasti Evropske unije. Bilo koji građanin, kompanija, institucija ili osoba koja živi ili ima zakonito boravište u zemljama Unije može uputiti ombudsmanu pritužbu na evropske institucije i njihov rad. Zadaća je ombudsmana da istraži pritužbe i pomogne u razotkrivanju slučajeva lošeg poslovanja. Primjeri loše uprave su nepravičnost, diskriminacija, zloupotreba moći, nedostatak ili odbijanje da se daju informacije, nepotrebno odlaganje i nepropisne procedure. Nakon istrage, u kojoj su evropske institucije dužne da ombudsmanu daju sve potrebne informacije, Evropski ombudsman može dati preporuke institucijama EU ili predložiti Evropskom parlamentu koji ga i bira da poduzme političku akciju koju smatra potrebnom. Prvi je ombudsman imenovan 1995. godine, a trenutni je Nikiforos Diamandouros.

Povelja o javnim uslugama – ideja koja se „krije“ iza ove povelje jeste uspostava osnovnih prava i načela koja reguliraju pružanje usluga korisnicima. Ta načela treba da uključe kontinuitet usluga, kvalitetu, sigurnost opskrbe, jednak pristup, prihvatljive cijene, socijalnu, kulturnu i ekološku prihvatljivost.

Pravo na dobru upravu – Poveljom o temeljnim pravima Evropske unije iz 2000. godine definirano je pravo na dobru upravu. Ovo pravo podrazumijeva da tijela i institucije trebaju postupati nepristrasno, pravedno i u razumnom roku sa predmetom bilo koje osobe. Svaki čovjek ima pravo da bude saslušan prije poduzimanja bilo kakvih mjera koje bi na njega mogle direktno ili indirektno uticati, te pravo pristupa svom spisu, uz poštivanje povjerljivosti i profesionalne tajne. Svako ima pravo da se institucijama Unije obrati na jednom od jezika EU i na istom jeziku dobije odgovor. Obaveza je uprave da obrazloži svoju odluku, te plati naknadu za štetu koju su uprava ili njeni službenici nanijeli obavljajući svoje dužnosti. Uprava treba da bude otvorena, učinkovita i neovisna, da slijedi načela transparetnosti i otvorenosti, profesionalna i neovisna prvenstveno od političkih uticaja, te da omogući svakom građaninu da ostvari svoja prava. O pravima na dobru upravu govore i dokumenti Vijeća Evrope, koji promoviraju jednakost, nepristrasnost, nediskiminaciju, neutralnost, poštivanje prava na odbranu, transparentnost i učinkovitost.

Proces stabilizacije i pridruživanja koji je Unija kreirala 1999. godine namijenjen je zemljama Balkana, pa i BiH i razlikuje se od dotadašnjih kocepata pridruživanja, primijenjenih na zemlje centralne i istočne Evrope, te Baltika. Osim proširenja, ovaj proces treba da osigura i stabilizaciju zemalja, pa i cijelog regiona, zbog njegove nedavne ratne prošlosti. Jedan od temelja procesa stabilizacije i pridruživanja jeste regionalna saradnja. Zemlje trebaju pokazati da su spremne sarađivati sa okruženjem. U isto vrijeme, proces predviđa pomoć Unije u ispunjenju kriterija koji su neophodni za napredak na evropskom putu. U završnici procesa, zemlja potpisuje i provodi Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, te sačinjava neophodne dokumente koji joj mogu osigurati status kandidata za članstvo u EU. Inače, ovaj proces uključuje šest elemanata: sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, razvoj postojećih privrednih i trgovačkih odnosa s regijom i unutar regije, prenamjenu pomoći, veću pomoć za demokratizaciju, razvoj civilnog društva, obrazovanje i izgradnju institucija, korištenje mogućnosti saradnje u oblastima poput pravosuđa i unutarnje politike, te razvoj političkog djelovanja i politički dijalog u regiji.

Proširenje – Evropsku zajednicu za ugljen i čelik, iz koje je nastala Evropska unija, prvobitno je činilo pet zemalja: Belgija, Francuska, Italija, tadašnja Zapadna Njemačka, Luksemburg i Nizozemska. Unija danas ima 27 članica i doživjela je nekoliko proširenja. Danska, Irska i Britanija primljene su 1973. godine. Grčka je postala članica 1981, a Portugal i Španija 1986. Najveće proširenje Unija je doživjela 2004. kad je primila deset novih članica iz srednje i istočne Evrope: Kipar, Češku, Estoniju, Latviju, Litvu, Mađarsku, Maltu, Poljsku, Slovačku i Sloveniju.

Regionalna politika – jedna je od najstarijih zajedničkih politika Unije, kojom je postignut ujednačen razvoj na čitavom teritoriju EU, smanjivanjem i uklanjanjem strukturnih razlika među regijama. Uklanjanje razlike među regijama pominje se još u Rimskom ugovoru iz 1957. godine, kojim su osnovane Evropska ekonomska zajednica i Evropska zajednica za atomsku energiju. Ugovorom iz Mastrihta privredna i socijalna kohezija istaknute su kao jedna od politika Unije. Regionalna politika temelji se na solidarnosti, tako da dio novca koji članice Unije uplaćuju u zajednički budžet dobivaju manje razvijene regije i društvene grupe. Za tu pomoć služe strukturni i kohezioni fondovi.

Šengen – Sporazumom potpisanim u Šengenu 1985. godine, između Belgije, Francuske, Luksemburga, Njemačke i Nizozemske dogovoreno je postupno ukidanje unutarnjih graničnih kontrola između ovih pet zemalja, te uvođenje slobode kretanja za sve državljane pet potpisnica, članica EU ili građana trećih zemalja. Uz izuzetak Velike Britanije i Irske sve članice su vremenom postale zemljama šengenskog prostora, a njima su se pridružili Island i Norveška.

Šumanov plan – nazvan po bivšem ministru vanjskih poslova Francuske Robertu Šumanu, koji ga je predložio 9. maja 1950. godine, radi ujedinjenja francuske i njemačke proizvodnje i distribucije čelika. To je trebao biti način da bude spriječenо dalje izbijanje sukoba u Evropi, ali i način privrednog oporavka Njemačke. Uz ove dvije zemlje, u pregovorima su kasnije sudjelovali Italija i zemlje Beneluksa, a pregovori su rezultirali potpisivanjem Pariškog ugovora kojim je 1951. godine utemeljena Evropska zajednica za ugljen i čelik, preteča Unije.

Socijalna povelja – Podrazumijeva poštivanje određenih socijalnih prava, prije svega prava na osposobljavanje, jednake mogućnosti i radno okruženje. Povelju smatraju instrumentom koji sadrži „moralne obaveze“ o poštivanju socijalnih prava. Neka od prava iz ove povelje i dodatnih protokola su: načelo nediskiminacije prilikom zapošljavanja, pravo na sindikalno organiziranje, pravo na zaštitu zdravlja, socijalnu sigurnost, te socijalnu i medicinsku pomoć, pravo starijih osoba…

Sud EZ – čini po jedan sudija iz svake države članice i osam generalnih pravobranilaca, koji su imenovani dogovorom država članica i to na rok od šest godina. Njihov mandat može biti obnovljen. Nezavisnost sudaca mora biti izvan svake sumnje, moraju biti kvalificirani za najviše sudske pozicije u svojim državama ili priznati i ugledni pravnici. Četiri su najšečća tipa predmeta koji razmatra ovaj sud: zahtjevi za preliminarnu presudu, postupak zbog neispunjenja obaveza, postupak poništenja i postupak zbog nedjelovanja. Presude su obavezujuće za države članice Unije. Da bi ovaj sud bio rasterećen u odlučivanju, Vijeće je odlučilo da u njega uključi i Sud prve instance. To je bio prvi korak u stvaranju višeslojnog sistema pravde na eвropskom nivou. Sud, inače, rješava u prvoj instanci tužbe i postupke koje pokreću građani ili institucije, odnosno kompanije protiv pravnih akata Evropske unije.

TAEIX – je skraćenica za Tehničku pomoć i razmjenu informacija, jedinice Opće uprave za proširenje u Komisiji. Cilj TAIEX-a je da novim državama članicama, državama kandidatima i državama Zapadnog Balkana osigura kratkoročnu tehničku pomoć u skladu sa općim ciljevima Komisije u oblasti približavanja, primjene i provedbe legislative EU. Tri su osnovna oblika pomoći TAIEX-a: tematski seminari o specifičnim pitanjima prava EU i njegove provedbe; ciljane studijske posjete institucijama EU ili država-članica ili organiziranje seminara u državi koja koristi pomoć i TAIEX progress editor. Jedan je od ciljeva i da državama korisnicama ovog programa osigura bazu podataka legislative EU, da bi im na taj način bio olakšan proces usklađivanja i monitoringa napretka.

Transparentnost

Transparentnost – ovaj izraz često se koristi u jeziku Zajednice, a označava otvorenost institucija prema građanima. Ovaj izraz vezan je ne samo uz zahtjeve javnosti za većim pristupom informacijama i dokumentima Unije, već i uz njihov snažniji angažman u procesu odlučivanja, kao i jednostavnije pisane tekstove (pojednostavljenje ugovora Unije, te bolje povezivanje i objedinjavanje propisa). Pritužbe na netransparentnost zapravo su odraz mišljenja javnosti da je proces donošenja odluka u Europskim institucijama složen i da ga prosječni europski građanin ne može razumjeti. Vijeće i Komisija prihvatili su kodeks ponašanja kojim su u svoje propise unijeli posebne odredbe o pristupu dokumentima. Sporazumom iz Amsterdama svim građanima Unije osigurano je pravo na pristup dokumentima Europskog Parlamenta, Vijeća i Komisije. Pristup dokumentima može biti odbijen zbog, primjerice, sigurnosnih ili obrambenih razloga.

Twinning – jedan od osnovnih instrumenata predpristupne pomoći, koji je namijenjen razvoju institucionalne sposobnosti. Podrazumijeva saradnju službenika državne uprave zemlje kandidatkinje i službenika srodnih institucija država članica Unije. Svrha twinninga je stvaranje savremene i djelotvorne administracije u državama kandidatkinjama, koja će biti sposobna primijeniti i provoditi pravnu stečevinu Unije.

Upravljanje – Rasprava o evropskom upravljaju koju je u Bijeloj knjizi iz 2001. godine pokrenula Komisija, odnosi se na sve propise, procedure i prakse koje utiču na način korištenja ovlasti unutar Unije. Ciljevi su rasprave – usvojiti nove oblike upravljanja koji Uniju približavaju građanima, čine je učinkovitijom, te pojačavaju demokraciju. Bolje upravljanje podrazumijeva kvalitetnije zakonodavstvo, koje bi trebalo biti jasnije i učinkovitije, ali i oslanjanje na bolje i dosljednije politike, koje povezuju evropske institucije sa organizacijama civilnog društva.

Vijeće Evrope – organizacija koja promovira demokraciju, poštivanje ljudskih prava i pravnu državu. Sjedište Vijeća je u Strazburu. Vijeće je aktivno u održavanju i promociji kulturnog naslijeđa Evrope. Osnovalo ga je 1949. godine deset evropskih zemalja: Belgija, Danska, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg, Norveška, Nizozemska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Švedska. Sve članice EU su članice i Vijeća Evrope. BiH je članica Vijeća Evrope od 2002. godine.

Vijeće Evropske unije je glavno tijelo Unije koje donosi odluke. Vijeće čine predstavnici svih zemalja članica, tako da svakoj sjednici prisustvuje po jedan ministar iz svake nacionalne vlade. Koji će ministar biti na sjednici – zavisi od tema koje su na dnevnom redu Vijeća. Ako je, primjerice, na dnevnom redu okoliš, onda će tu biti prisutan ministar za okoliš iz svake zemlje Unije, a takav se sastav naziva „Vijeće za okoliš“. Postoji devet mogućih konfiguracija Vijeća: za opće i vanjske poslove; ekonomske i finansijske poslove; pravosuđe i unutarnje poslove; zapošljavanje, socijalnu politiku, zdravstvo i pitanja potrošača; konkurentnost (unutarnje tržište, industrija i istraživanje); transport, telekomunikacije i energiju; poljoprivredu i ribarstvo; okoliš, te obrazovanje mlade i kulturu.

Potpis ministra koji prisustvuje sjednici Vijeća znači potpis cijele nacionalne vlade. Vijeće EU ovlašteno je da usvaja evropske zakone, u mnogim slučajevima zajedno sa Evropskim parlamentom, potom koordinira šire ekonomske politike zemalja-članica, zaključuje međunarodne sporazume između Unije i ostalih zemalja, odobrava budžet, definira zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Unije, te koordinira rad između nacionalnih sudova i policijskih snaga država. Svaka država članica u Briselu ima stalni tim, koji brani njene nacionalne interese. Oni se sastaju svake sedmice u okviru Komiteta stalnih predstavnika. Svakih šest mjeseci Vijećem predsjedava nova zemlja članica, a predsjedništvu Vijeća pomaže Generalni sekretarijat. Broj glasova koje jedna zemlja članica u Vijeću ima proporcionalan je broju njenih stanovnika.

Zahtjev za članstvo – je kraće pismo koje potpisuje predsjednik države i/ili predsjednik vlade zemlje koja želi postati članica Unije. Zahtjevom se ističe evropska pripadnost države koja podnosi zahtjev, uključenje u Uniju kao cilj politike zemlje, te njena spremnost da prihvati sve ciljeve Unije i obaveze koje proizilaze iz članstva u EU. Uz zahtjev može biti dodat i dokument u kojem će zemlja navesti postignuća u procesu približavanja Uniji. Ovaj zahtjev treba uputiti Vijeću EU, odnosno državi koja u tom trenutku predsjedava Vijećem.

Zajedničke zrakoplovne vlasti

Zajednička zrakoplovna tijela – (JAA) pridruženo je tijelo Europske Konferencije Civilnog Zrakoplovstva (ECAC) koje predstavlja regulatorna tijela civilnog zrakoplovstva brojnih europskih država koje su pristale surađivati u razvoju i provedbi zajedničkih sigurnosnih regulatornih standarda i postupaka. Ova suradnja namijenjena je pružanju visokih i dosljednih standarda sigurnosti i “jednakih uvjeta” za natjecanje u Europi. Veliki naglasak stavljen je i na usklađivanje JAA propisa s onima SAD-a. Članstvo u JAA temelji se na potpisivanju dokumenta “JAA dogovori” koji su izvorno potpisale tadašnje države članice na Cipru 1990. godine.

Zelena knjiga Komisije – dokumenti koji treba da potaknu raspravu i pokrenu savjetovanje na evropskom nivou o nekoj temi (primjerice socijalnoj politici, evropskoj valuti ili telekomunikacijama). Ova savjetovanja mogu rezultirati objavom Bijele knjige koja zaključke rasprave pretvara u prijedloge aktivnosti kakve poduzima Zajednica.