Oslobođenje: Bure bez dna. To je slikovita ilustracija koja se danas često koristi u opisima cijelog mora jedinica lokalne samouprave koje danas djeluju u Hrvatskoj. Čak 429 općina, 127 gradova i 21 županija uključujući i Grad Zagreb čini tu mrežu administracije na lokalnoj razini. No, u danima krize i u sklopu napora da se srežu sva nepotrebna trošenja iz državnog budžeta, Vlada RH odlučila je preispitati mogućnost šparanja i u tom području.
Premda još neslužbeno, najavljuje se ukidanje 150 općina, uglavnom onih čiji su prihodi nedovoljni za funkcioniranje bez dotacija iz državne kase. Prihodi mnogih od ovih općina su takvi da sami ne mogu zaraditi ni za plaće vlastite općinske administracije a kamoli financirati neke projekte od javnog interesa. Takve općine izdržava država. Ali, zbog ogromnog deficita ovogodišnjeg državnog proračuna, državi je sada neizdrživo da i dalje plaća račune općina u kojima su troškovi puno veći od prihoda.
Planovi
Potpredsjednica Vlade Đurđa Adlešić otkrila je planove o ukidanju trećine općina ali tek nakon analize o njihovoj učinkovitosti koju će na jesen izraditi radna grupa. Javnost ove najave pozdravlja. Sve su češće ocjene da je za malu državu kao što je Hrvatska veliki trošak izdržavati bezbroj malih i nepotrebnih općina.
Svi podržavaju reformu, ali…
U priči o općinama kao zanimljivost navodi se podatak da je Hrvatska 1991. godine imala 102 općine i 70 gradova, dok je danas općina gotovo pet puta više, znatno je podebljan i broj gradova. Nema te države na svijetu koja može hraniti toliku lokalnu administraciju, kukaju "obični" građani. Zabrinuti su i političari. Navodno su zaposlenja u općinama u kojima pojedine političke stranke drže vlast idealna mogućnost za udomljavanje njihovih lokalnih stranačkih članova i fanova. Na riječima svi su jedinstveni, podržavaju reformu lokalne samouprave zbog štednje itd. Ali, insistira se na jasnim i objektivnim kriterijima financijske isplativosti. Oporba se otvoreno pribojava da će se rezati upravo one općine u kojima su oporbene stranke na vlasti. Općinske administracije prvenstveno trebaju brinuti o građanima koji u njima žive a ne o sebi samima. No ova tematika je u drugom planu jer je sada prioritet sudbina zaposlenika u općinama koje će eventualno biti ukinute a na koje, kako se ističe, u konačnom prijedlogu o rezanju prekobrojnih činovnika na lokalnoj razini nadležni neće zaboraviti.
Pravih gutača novca, kako ih se naziva. Ali ima nezadovoljnika a to je Hrvatska udruga općina. Izjave o ukidanju trećine općina, iz ove Udruge nazvali su – neozbiljnim. Kako su priopćili, takve najave "unose nemir i zbunjenost među dužnosnike i zaposlenike u općinama stvarajući privid da su potrebne analize učinjene, te da je odluka već donesena".
Ovo analiziranje u nadležnosti je Ministarstva uprave. Ondje su već unaprijed frustrirani zbog mukotrpnog posla koji ih očekuje. U onim općinama koje moraju postaviti prošlost trebat će u to uvjeriti općinske dužnosnike i službenike. Ukratko, u provođenju zamisli o ukidanju općina već unaprijed vide probleme.
Prema dostupnim informacijama, samo u upravnim tijelima županija i općina zaposleno je gotovo 14.000 ljudi, od toga u općinskim strukturama radi njih oko 3.400. U ovu cifru nije uračunato, na primjer, 5.400 općinskih vijećnika koji također primaju naknade iz državnog proračuna i sl. Sada je definitivno jasno da će do rezanja prekobrojnih općina, potom gradova pa i županija čije postojanje nema smisla, sigurno doći.
Trenutačno je nejasno jedino kada i u kojem opsegu.
Bizarne priče
Da ih zaista ima previše svjedoče bizarne priče o malim općinama koje iz cijele Hrvatske donose pripadnici sedme sile. Među najčešće spominjanim takvim primjerima je općina Civljane u Dalmaciji. Ima 137 stanovnika i svega 6 zaposlenih od kojih čak 5 sjedi u općinskoj zgradi a plaća načelnika Općine navodno iznosi 7.000 kuna (oko 1.000 eura).
Ova Općina, ne samo da ne može samu sebe izdržavati, nego će čak četvrtina državne potpore, čija je visina ove godine 2 miliona kuna (oko 300,000 eura) biti potrošena na plaće zaposlenih u Općini. Sličnih primjera ima više.
Ono što je zajedničko svim tim izvješćima o siromašnim hrvatskim općinama, to su podaci o vrtoglavo visokim plaćama općinskih načelnika, luksuznim službenim automobilima, mobitelima i rastrošnim navikama.